Kastavština je šumovita a u njenoj najvećoj šumi Lužini nalazi se biser prirode, prekrasna Šparožna jama…

Izaziva dviljenje svojom ljepotom, a kao i svaka čudesnija stvar na ovoj zemlji ima i ona svoju priču. Prema legendi ovu misterioznu špilju sagradili su pohlepni divovi koji su u prastara vremena živjeli po ovim šumama.

Šparožna pećina je najveća špilja u Kastavštini, dugačka je više od 540 m, a dubina od 101 metara je svrstava u kategoriju velikih speleoloških objekata.

Ispunjavaju je brojni hodnici i kanali, dvorane visoke i do 12 metara, urušeni kameni blokovi, a obiluje brojnim špiljnim ukrasima (kalcitnim nakupinama, stalaktitima, sigama).

U neposrednoj blizini ulaza pronađeni su ostaci špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) iz kasnog Pleistocena (oko 15.000 godina p.n.e.), što znači da je služila kao brlog toj davnoj izumrloj vrsti medvjeda.

Članovi Riječkog planinarskog kluba istražili su Šparožnu špilju 1886. godine, tako da je špilja već u vrijeme Austro-ugarske monarhije bila uređena za turističke posjete, čime je spadala među prve uređene speleološke objekte takve vrste na ovom području.
Legenda o nastanku Šparožne jame

Jednom davno, toliko davno da ni u knjigama nije zapisano, usred Kastavštine, u šumi Lužini, smješteni su bili dvori Hajdini. Ništa nije bilo sveto oholim Hajdima ni njihovu kralju Rukanu. Sjekli su drva iz šume koliko su htjeli pa ih gomilali uza zidine, paleći ih da imaju svjetla po noći, ne mareći pritom za šumska stvorenja kojima su na taj način oduzeli domove.

Kamenjem i trnjem obrasli dvori bili su crni od vatri koje su često gorjele podno grada. Kamenje oko dvora stalno su gradili u vis. Njihovi gromki glasovi i teški koraci tresli su ona preostala stabla u strahu od sječe, a ptičice su se na njima stiskale jedna uz drugu, zaboravljajući svoje pjesmice. Ni bistrom šumskom potoku nisu dozvolili da slobodno teče.

Kamenjem su pregradili njegov tok i na silu prokopali novi koji je vodio do njihovoga grada. Svega željni, htjeli su imati sve i nikad im ničega nije bilo dosta. Lužina je postajala sve tužnija, ogoljena i tiha, kao da je proljeće zauvijek napustilo njezinu zelenu dušu. I sunce je jedva sjalo, okrećući lice od tužnog prizora.

Podno šume Lužine, u kamenim kućicama razdijeljenim uskim stazicama, živjeli su skromno Lužinjani, a među njima Malik. Šumskog patuljka, veselih očiju i nasmijanog lica podno crvene kapice, svako je dijete u selu poznavalo. Osim što im je kuće ukrašavao poljskim cvijećem i štitio lovorom, za Malika se pričalo da čuva veliko blago. Uveseljavao je djecu svake večeri pričama o šumskim stvorovima iz Lužine i iako su sve priče bile nalik jedna drugoj, nikada im nije dosadio. Pripovijedao im je dok im kapci ne bi postali teški i dok ih ne bi prenio u svijet snova, daleko od Hajda i njihove strahovlade.

Na dvoru Rukanovom, tri zlatom okićene kćeri žalile su se ocu uglas: ” Hladno nam je!” Za njima je isto ponavljala Štriga, zla vještica, Rukanova savjetnica. Kreštala je isto i Štrigina crna vrana. Iako je u golemom kaminu gorjelo cijelo stablo i bijaše ljeto, Hajdima nije bilo dovoljno. Žalile su se i na mrak.

S obzirom da su oca smatrale kraljem i gospodarom svega, nagovarale su ga da uzme Sunce pa da mu onda može zapovjediti kada će izaći, a kada će zaći. Rukanu se svidjela misao da upravlja Suncem, pa odmah zapovjedi da se dvori nazidaju uvis, da Suncu bude bliže pa da ga tako lakše uhvati. U tu svrhu zapovjedi Šutanu, svojem jedinom sinu i budućem princu, da posiječe stotinu hrastova sa slugama. Šutanu se nije svidjela ideja. Brinulo ga je što će onda ostati u šumi, no otac mu je govorio kako mu drva tada neće trebati za ogrjev jer će ih Sunce grijati.

U ranu zoru toga jutra, Jana Bršljančeva iskrala se iz sela prema potoku. Zadihana, ali radosna sjedne pored potoka, izvadi svoju najljepšu crvenu haljinu i počne je prati. No u jednom trenutku, slučajno se poskliznula i pala u potok, a s njome i crvena haljina koju je potok brže bolje zgrabio i odnio brzo prema Hajdinim dvorima.Upravo u tom trenutku, prije svih, izjahao je iz dvora Šutan, zamišljen i mrk.

Nije se slagao s očevom idejom da zgrabi Sunce i ogoli šumu. Vjerovao je kako takva pohlepa ne može donijeti ništa dobro. Ubrzo je spazio nešto crveno u potoku pa hitro zagazi s konjem u vodu i u zadnji tren kopljem izvadi djevojačku haljinu. Bila je previše jednostavna da bi pripadala Hajdima. Znao je da je njegov otac smrću zaprijetio Lužinjanima da dolaze na potok te da ona koja je haljinu ispustila ne može biti daleko, pa pojuri konja i krenu u potragu. Sve je to gledao Malik, trčeći uz potok s druge strane, zabrinut.

Jana je trčala prema selu što je brže mogla, ali stalno je zapinjala za nešto. Najprije za kamenčić na putu, pa za grm šparožine, pa za panj srušena stabla… Čuvši topot konja koji joj se sve više približavao, shvatila je da neće uspjeti uteći niti se sakriti, stoga se ponosno uspravi i stade na sredinu puteljka. Za tren, pred njom se stvori mladi Hajdin na konju i zastane kao ukopan, opčinjen Janinom jednostavnom ljepotom. Zatim sjaha s konja i bez riječi joj pruži haljinu. I kao u nekom snu, kraljevski se sin Hajdin zaljubi i poljubi skromnu Lužinjanku. Sve je oko njih postalo nekako mekano i svileno, a Malik brižno oko njih čarolijom stvori kućicu od mirisnih divljih ruža. Cijeli svijet tada kao da je ostao izvan krhkih zidova kolibice. Od ptičjeg pjeva nisu se čule sjekire kojima su Hajdine sluge rušile stabla stoljetnih hrastova, kao ni Štrigina vrana koju je Malik uzaludno nastojao kamenjem otjerati.

Štriga je za to vrijeme pred Rukanom plela mrežu od vilinske kose da u nju uhvati Sunce. Zidari su dizali dvore koji su svake sekunde bili sve bliže Suncu koje su u podne trebali uhvatiti. Na prozor je sletjela Štrigina vrana i rekla što je vidjela u šumi. ”Kraa, kraa Šutan Hajdin ljubi Janu Bršljančevu! Kraa, kraa!!”

Na te riječi Rukan zagrmi tako da se cijeli dvor zatrese: ”Štooo?? Tko ljubi Lužnjakinju, nije Hajd! A tko ljubi seljanku ne može biti princ, niti moj sin! Oboje bacite u tamnicu!!!” I tako bezkrivnje i bez osude, dvoje zaljubljenih završi u najdubljim tamnicama Hajdina grada. Nitko od Hajda za to nije previše mario, samo su mislili na zlatno Sunce koje će uhvatiti u podne. Točno u podne, kada je Sunce bilo najbliže, posla Štriga s visokih zidina dvora svoju vranu da prebaci mrežu preko Sunca. Rukan i najjači Hajdi sa zidina mrežu su dohvatili pa vukli Sunce k sebi jako, ne popuštajući. Kolikogod se opiralo, Sunce je malo-pomalo posustajalo i tonulo na zemlju, sve dok nije nastao potpuni mrak.

Na neko vrijeme sve je zastalo u tišini. Potom se iz dubina začuo dalek, ali sve jači huk, tlo počelo podrhtavati, Zemlja se raspuknula, a Hajdini dvori u nju propadoše. Nakupila se voda odasvud, odnoseći zauvijek sa sobom mutne i ljute, svu oholost Hajda i svu njihovu pohlepu.Neki kažu da su se Šutan i Jana uspjeli spasiti uz Malikovu pomoć te da su živjeli sretno niže sela Lužinjana i da je cijeli grad Kastav nastao od njih.

A oni koji su bili u Šparožnoj jami tvrde da su njezine podzemne mračne dvorane ništa drugo nego dvori Hajdini. Kažu da se i danas u njima mogu razaznati raskošne zavjese svečanih dvorana, haljine taštih Hajdinki sa svjetlucajućim kristalima te okamenjena mreža s kojom su htjeli zarobiti Sunce.

Navodno je na samom dnu kameni stup, nalik šutljivom Hajdinom princu, upleten u grane bršljana, kao u ruke nesuđene nevjeste, Jane Bršljančeve.

Ivo Jardas