Oblaci vise nisko nad Stortorgetom, i to tako da se vrhovi zvonika Dvorske crkve u njima skrivaju od znatiželjnih pogleda turista sa svih strana svijeta. Samo tridesetak metara južno od tog, u prijevodu Velikog trga, smještenog u najatraktivnijem dijelu Stockholma u kojem je i Nobelov muzej, smješten je i vrtić Nicolaigården. U njemu se umjesto “on” i “ona” koristi neodređena zamjenica “ono”. Tamo, naime, djeci ne žele nametati rođenjem “stečeni” rod pa ih oslovljavaju neutralnom zamjenicom, a djeca jedna druge umjesto curama i dečkima zovu jednostavno – prijateljima.
O toj za Švedsku normalnoj, a za ostatak (nerazvijenog) svijeta kontroverznoj metodi nedavno su se raspisale i možda najutjecajnije novine svijeta – New York Times. Upravo utjecaj i vjerodostojnost tog svjetski poznatog i priznatog medija Željka Markić, konzervativka koja vodi udrugu U ime obitelji, odlučila je iskoristiti kako bi upozorila na problematiku rodno neutralnih vrtića kao mjesta gdje se od djevojčica stvaraju dječaci i obrnuto.
Fantastično osoblje
U pješčaniku u dvorištu vrtića igra se tata Erik sa svojim trogodišnjim sinom. “Idemo kući!” kaže sinu, sa širokim osmijehom na licu podigne ga u naručje i poljubi u obraz. Mali David odjeven je u plavi kombinezon povrh kojeg nosi minijaturnu bundu što ga štiti od vlage – topi se snijeg, pala je kiša i vlage ima posvuda. Erik sina diže iz pješčanika i “postavlja” ravno u plava dizajnerska kolica.
– Meni se ovaj vrtić sviđa – kaže mi Erik. – Odabrali smo ga zbog dobrih prostorija i fantastičnog osoblja koje ovdje radi, sjajno se brinu o djeci. Uistinu smo sretni što smo ga odabrali – govori mi dok mu pričam o tome kako hrvatski konzervativci ovakvim vrtićima straše svoje pristaše, uvjeravajući ih da će im sinovi iz njih izlaziti kao kćeri.
– Ma ne, to je smiješno. Nisam pojma imao o takvoj pedagogiji sve dok mi sin nije počeo pohađati ovaj vrtić, ali sigurno je dobro da mog sina uče da su sva djeca jednako vrijedna i da različitost obogaćuje – govori mi Erik.
Nemate ništa protiv da se umjesto “on” i “ona” koristi “ono”, upitam.
– Ne, osoblje je ovdje fenomenalno, sjajno se brinu o djeci, a meni je to najvažnije – odgovara žureći po drugo dijete, školarca. S obitelji živi u Starom gradu, bogataškom predjelu Stockholma. Ondje četvorni metar životnog prostora stoji u prosjeku 70 tisuća kuna, što znači da ćete, ako želite postati vlasnik stana od sto kvadrata, za to morati odvojiti vrtoglavih 7 milijuna kuna.
– Znaš, ne bih volio izići u javnost s podatkom da mi djeca pohađaju baš ovaj vrtić. Ne želim ih izlagati opasnosti i otkrivati gdje borave tijekom dana – kaže mi Erik.
Zar misliš da bi bilo opasno za tvoju djecu? Radi se o jednim novinama koje izlaze u dalekoj zemlji dolje na jugu, u Hrvatskoj, pitam ga. Argument je dobar, ali osjećam da ga neće razuvjeriti.
– Znaš, danas svi guglaju i zahvaljujući tome ekstremni bi desničari lako mogli saznati gdje moja djeca idu u vrtić – odgovara, no ipak pristaje na anonimni intervju.
U Nicolaigårdenu se radi uz pomoć “pedagogije za cijeli životni prostor”, a jedna je od točaka te “doktrine” i: “Potvrđujemo dječju radoznalost s pažnjom i osjetljivošću, potičemo kontakt očima i vježbamo ton razgovora”. Ovdje se osoblje mališanima obraća s “prijatelji” ili “prijateljica”, ne oslovljavaju ih s “dječak” ili “djevojčica”, nego ih zovu imenom.
‘Moja su djeca ovdje dobro’
– Ne polazimo od toga da bi djeca na temelju spola, dobi ili podrijetla trebala raditi ovo ili ono – govori Sofia Sjölund Larsson, zamjenica ravnateljice vrtića, dok razgovaramo u njezinu uredu iz kojeg pogled puca na dvorište vrtića. Kao i u spomenutom dvorištu, i u njezinu uredu vise zastave duginih boja. Naime, pedagogija koju Šveđani provode dio je državne ideologije koja intenzivno radi na jednakosti spolova i prihvaćanju djece koja odrastaju u takozvanim “duginim obiteljima”.
– Izabrali smo ovaj vrtić zbog njegova geografskog položaja, a kad smo shvatili da ima i razvijen plan za promicanje ravnopravnosti spolova, razveselili smo se. Moja se djeca ovdje jako dobro osjećaju – govori mi jedan poznati lokalni političar, za potrebe ove priče nazvan Hans. On i njegov partner zajedno s Hansovom najboljom prijateljicom i njezinom partnericom imaju troje djece, od kojih dvoje pohađa vrtić u kojem se nalazimo.
– Pa, zapravo, iz moje perspektive, rodna pedagogija dođe kao bonus i zaista nije tako dramatična. Djeca se mogu igrati kako im se igra, i djevojčice i dječaci slobodni su u svom razvoju. Mogu sami isprobati sve moguće aktivnosti i igre, moji se sinovi mogu igrati klasičnih dječačkih igara, ali ako žele, mogu se igrati i onako kako se djevojčice igraju – govori Hans.
S pedagogijom koja obuhvaća cijeli životni prostor ovaj je vrtić krenuo odavno, a certifikat da se u njemu primjenjuje rodna ideologija dobio je u lipnju 2014., istodobno kad je Švedska ratificirala Istanbulsku konvenciju. Taj certifikat izdaje RFSL (Švedska federacija za zaštitu prava homoseksualaca, biseksualaca i transrodnih osoba), a on se dodjeljuje poslodavcima u privatnom i javnom sektoru s ciljem svjesnog poboljšanja atmosfere na radnom mjestu, kao i tretmana osoba koje nisu heteroseksualne orijentacije. U certifikatu je naglasak na “tretmanu” koji ističe važnost uključivanja seksualnih manjina u program rada tvrtke.
– U ovom vrtiću ima više različitih roditeljskih konstelacija i smatram da je to za djecu dobro, da nauče da obitelj ima više različitih pojavnosti – objašnjava mi Hans.
Alternativni stilovi života
Štokholmski Stari grad i obližnji Južni otok dom su uglavnom mladim, obrazovanim ljudima koji prilično dobro zarađuju i naginju alternativnim stilovima života. Ti perspektivni novinari, arhitekti, producenti i marketingaši glasačko su tijelo Zelenih ili Feminističke inicijative, a među pripadnicima te progresivne urbane klase jednakost spolova nešto je što se podrazumijeva, kao što je, primjerice, u Dalmaciji samo po sebi jasno da se navija za Hajduk. Briga za okoliš duboko je utkana u švedski DNK, u što sam se dobio priliku i osobno uvjeriti pišući biografiju tadašnje političke zvijezde Marije Wetterstrand, vođe švedske Stranke zelenih. Te 2010. razgovarao sam i s njezinom protivnicom, Sofijom Arkelsten, glasnogovornicom Konzervativne stranke za zaštitu okoliša.
– Briga o okolišu i jednakost spolova dio su švedskog nacionalnog identiteta bez obzira na stranačku pripadnost – rekla mi je tada mlada konzervativka objašnjavajući kako je ovdje jednostavno riječ o sustavu vrijednosti koji Šveđani njeguju. Ratifikacija Istanbulske konvencije u Švedskoj, koja se dogodila 1. svibnja 2014., došla je, zapravo, samo kao šlag na tortu – aktivizam za promicanje jednakosti među spolovima dio je njihove politike već više od pola stoljeća.
‘Ženski poslovi’
Ne čudi, stoga, da je odlazak na porodiljni dopust među skandinavskim očevima uobičajen, a Šveđani ideju o tome da je sasvim normalno da muškarci rade “ženske poslove” promiču još od 1976. Tada je, naime, lansirana prva PR kampanja kojom je vlast počela uvjeravati očeve da iskoriste pravo na porodiljni dopust, baš kao i žene. Kao zaštitno lice kampanje, koja je u vrlo kratkom roku obišla svijet, država je odabrala hrvača Hoa-Hoa Dahlgrena – jakog tatu koji je, unatoč tome što je prava muškarčina, u odgoju djece ravnopravan ženi.
Otprije nekoliko godina, i hrvatski tate imaju pravo na porodiljni dopust, no prema podacima HZZO-a, u tri godine samo je 2856 očeva to pravo i iskoristilo. Nije to ništa neobično, zapravo. Ista se stvar dogodila i u Švedskoj, no tada je država ponovno intervenirala. Prije dvadeset godina donesen je zakon koji očeve obvezuje da barem tri mjeseca ostanu kući s djetetom, a to vrijeme rezervirano za zbližavanje tate i bebe ni na koji način nije prenosivo na majku. Isto tako, i majka je, nakon poroda, obavezna barem tri mjeseca provesti kod kuće.
Naravno, nisu ni svi Šveđani – unatoč tome što o tome misle razne Željke Markić – bili oduševljeni idejom uvođenja neutralne zamjenice “hen”.
– “Hen” je prijetnja čovječanstvu i početak kraja svijeta! – govorio je jedan švedski političar, zagovornik stava da upotreba rodno neutralne zamjenice prijeti muško-ženskoj seksualnoj privlačnosti i da će takva ideologija u pitanje dovesti samu reprodukciju te Šveđane, ali i ostatak svijeta dovesti do ruba izumiranja. Međutim, zanimljivo je da je Švedska jedna od zemalja u kojoj se rađa najviše djece u Europi, a po broju rođene djece po ženi – koji je u posljednjih dvadesetak godina porastao sa 1,5 na 1,85 – od nje su jače samo Francuska i Irska.
– Ne, ne, meni se to ne sviđa – odgovara mi jedna majka koju sam zaskočio na odlasku iz vrtića.
– Ja sam za razlike. Postoje djevojčice i dječaci – nastavlja gurajući dvoja kolica. Čini mi se da je u tom trenutku primijetila da je pomalo čudno gledam. U Švedskoj, naime, postoji sloboda izbora za roditelje. Nitko te ne tjera da djecu upišeš u vrtić čija ti se metodologija ne sviđa. Postoje, naravno, i vrtići gdje se “hen” ne forsira pa je tako i ona za svoju djecu mogla odabrati drugu opciju.
Za i protiv srednjeg roda
– Ma ovdje idu djeca mog brata, moja su u drugom vrtiću tu u blizini. Ja o tome imam drugačije mišljenje od njega – objašnjava dajući do znanja da im to u obitelji ne predstavlja nikakav problem. Međutim, ti suludi Šveđani koji su odlučili svoju djecu oslovljavati s “ono” nisu, kako bi se iz raznih interpretacija po hrvatskim medijima dalo zaključiti, u “rodnu ideologiju” uletjeli bezglavo. O utjecaju uporabe neutralne zamjenice umjesto onih rodno određenih napravljen je cijeli niz studija, a jedna od posljednjih, koju je provelo sveučilište u Uppsali, donijela je zaključak da upotreba zamjenice “hen” djecu čini mnogo otvorenijom. Mališani iz rodno neutralnih vrtića pokazuju više interesa za igru s djecom suprotnog spola, a rodno neutralna pedagogija čini ih i manje sklonima stereotipizaciji i predrasudama.
U toj suludoj zemlji, čije će bizarne ideje čovječanstvo doći glave, općine su dužne osigurati mjesto u vrtiću za baš svako dijete, a roditelji pritom mogu odabrati kakvu ustanovu žele da njihov mališan pohađa – javnu, privatnu, s ovim ili onim programom i pedagogijom. U toj istoj zemlji, dječji doplatak za jedno dijete iznosi otprilike tisuću kuna, za dvoje 2100 kuna, za troje 3400 te za četvero djece čak četiri tisuće kuna, a uz to, roditelji imaju pravo na porodiljni dopust u trajanju od ukupno 18 mjeseci. To Švedsku čini jednom od najvelikodušnijih zemalja na svijetu kada su djeca u pitanju, a mnogi stručnjaci upravo tu činjenicu navode kao glavni razlog za toliku stopu nataliteta (koja je još u porastu). Izgleda da “hen” nije baš toliko negativno utjecao/la na seksualnu aktivnost Šveđana.
Vrtić Nicolaigården, koji je zahvaljujući New York Timesu postao poznat u svijetu, a zahvaljujući Željki Markić i u Hrvatskoj, trenutačno pohađa 110 sretne djece. Volio bih vidjeti kako bi izgledao posjet Željke Markić ovoj ustanovi. Ako se nju pita, grijeh je što ovakvi vrtići uopće postoje.
