Postoje vjerovanja da su u dalekoj prošlosti ljudi bili veliki poput divova….

Poznate su i predaje o grobovima u kojima su pronađene velike kosti čovjeka te su na osnovu toga dokaza smatralo da su ljudi davno bili divovskoga rasta.

Priče o divovima rasprostranjene su u cijeloj Hrvatskoj, poput one s otoka Brača o snažnim ljudima koji su imali samo jedno oko nasred čela ili legende koja govori o postojanju divova u dolini rijeke Mirne u Istri. Nezaobilazna je legenda o divovima Vedima koji su napustili svoja prvobitna naselja i povukli se u bilogorske šume i  legenda o jednookom divu iz Paklenice koji je živio u pećini.

Mnoga kazivanja svjedoče o divovskim kostima ljudi koji su bili pokopani u ilirskim gomilama. Navodno su lubanje tih pokopanih drevnih ljudi na sebi imale rogove. Postoji i priča da su arheolozi 70-ih godina 20. stoljeća otkopali nekoliko gomila na čijem mjestu se danas nalazi peradarska farma u selu Borovci kod Metkovića. Nekada je na tom mjestu stajala Velika gomila za koju su ljudi tvrdili da je bila najveća u cijelom selu.

Kamen gomile odvezen je kako bi se nasuo dio jadranske magistrale na izlazu iz Metkovića prema Opuzenu. Budući da je taj dio magistrale prilično nagnut, uzrokuje automobilske nesreće. Ljudi su smatrali da se na tom mjestu događa najviše nesreća u dolini Neretve jer se uzeo kamen s gomile, groba, kako bi se nasula magistrala. Također, svi radnici koji su odvozili kamen s gomile umrli su čudnim smrtima, što od neke čudne zaraze, što u automobilskim nesrećama.

Priče o divovima u neretvanskoj dolini vežu se za drevna razdoblja, a važno je napomenuti da ih Neretvani spominju kao one „koji su bili tu prije nas“. Legende su se vezale uglavnom uz ilirske grobne gomile koje su sadržavale kosti ljudi koji su bili visoki, po procjeni lokalnog stanovništva i do dva metra i četrdeset centimetara.

Takvih gomila je velik broj u ovome kraju tako da stanovništvu nisu nepoznanica. Nikada ih nisu rušili nego su se prema njima odnosili s poštovanjem.

Na širokom prostoru Velebita česte su predaje o divovima zvanima Nemri koje etnolozi smatraju svojevrsnom specifičnošću tamošnjeg stanovništva. Nemre zovu i starim narodom, pa je taj pojam stanovnicima dinarskog kraja i danas relativno poznat. Nemri su danas izgubljen narod koji nije mogao umrijeti prirodnom smrću i koji je na ovim prostorima živio prije Grka. Velik broj predaja o Nemrima vezan je i uz lokalitete gdje se nalaze nekropole stećaka.

U istarskim legendama često se spominju divovi o kojima su, zbog teritorijalne blizine i povijesti, pisali i neki talijanski pisci poput Carls De Franceschia koji spominje divove s područja Motovuna. Povijest grada Motovuna vezana je uz legendu koja govori o postojanju divova u dolini rijeke Mirne. Bili su toliko veliki da su si mogli dodavati alate i veliko kamenje na velikim udaljenostima.

Najpoznatija legenda o divovima vezana uz to podneblje zasigurno je ona o Velom Joži. U toj legendi patuljci su bili mali zli ljudi koji zbog niskog rasta nisu mogli obavljati teške poslove. Tako je svaki grad imao svoga diva koji se bavio teškim poslovima.

Div Motovuna je bio Veli Jože. Mještani se često nisu baš lijepo ponašali prema njemu pa bi Jože kad bi se razljutio, kako bi ih prestrašio, protresao motovunski zvonik. Jednog dana Velog Jožu su patuljci poslali galijom u Veneciju. Na tom je brodu upoznao galijota Iliju koji mu je ispričao o slobodi. U velikoj oluji, na putu prema Veneciji, galija se nasukala, a Veli Jože se uspio spasiti i isplivati na istarsku obalu. U tom je trenutku odlučio potražiti sve divove i nagovoriti ih da se bore zajedno za svoju slobodu. Kada je sakupio sve divove predložio im je pobunu za svoju slobodu. Patuljci su, međutim, kupili divove vinom i zlatom i nagovorili ih da se vrate kao sluge u svoje gradove. Svi su pristali osim Velog Jože koji je odlučio uživati u svojoj slobodi i nikad se više nije vratio u Motovun.

Možemo spomenuti i legendu o Banu Dragonji. Bio je jedan od najpoznatijih istarskih divova (uz diva Velog Jožu) po kojemu danas naziv nosi istarska rijeka Dragonja. Prema starim predajama, prije nego što su Istru naselili ljudi, u dolini rijeke Mirne živjeli su divovi, a glavni među njima bio je div Dragonja, zvan i div Orač jer je zaorao brazdu od Ćićarije prema moru.

U šumi Lužini su pak, prema legendi, u prastara vremena živjeli pohlepni divovi koji su izgradili Šparožnu jamu, najveću špilju u Kastavštini. Oni koji su bili unutra tvrdili su da su njezine podzemne mračne dvorane ništa drugo nego nekadašnji divovski dvori.

Divovi u hrvatskoj mitologiji

Nikola Sučić u svom djelu Hrvatska narodna mitologija piše o divovima kao o golemim ljudima, gorostasima koji su se ljudima činili kao polubogovi. Opisuje ih kao prave grdosije i divljake koji su bili izjelice i pijanice okorjela i tvrda srca kao kamen te su se prema ljudima ponašali kao zlodusi.

Njihova su prebivališta bili bregovi, vode, šume, mora, podzemlja, pećine, ledenjaci i snijeg pa su se tako dijelili na šumske, vodene, morske i ognjene divove. U narodnoj predaji poznatiji divovi su Ognjan, Leđan, Snježnik i Snježana, Orjen, Klek, Triglav, Svitogor, Kamenokid i Drevolom.

U carstvu polusvjetla vladali su divovi Ognjan- div ognja, Svitogor -div zime i Leđan – div leda. Div Svitogor je bio najmoćniji div, a njegove nastambe nalazile su se na nepristupačnim visinama. Leđanu se sviđala Svitogorova kćer Strijelka koja je čeznula zasvjetlošću i svijetlim bićima radi čega je Leđan bio veoma ljut te je ubio Svitogora, a kasnije je iz njegova tijela nastala zemlja iz koje je niknulo stablo svjetlosti, od njegove krvi nastalo je Svitogorsko jezero, a od kostiju su nastale klisure na kojima je Svarog sagradio svijetli grad.

Ivana Brlić –Mažuranić u svojoj priči Regoč spominje Legen (Leđan) grad, a Sučić ga opisuje kao grad sagrađen od leda u kojem je vladala zima i stanovao div Leđan. Leđani su smatrali kako oni trebaju vladati svima te su ledili pred sobom sve što su stigli i Snježniku naređivali da sniježi u svako godišnje doba. Dobivši tako snagu i moć, Leđan je ubrzo postao silovit i bahat te je cijelo svoje carstvo pretvorio u led, a njemu je u pomoć dolazila divka zime Morana.

Sva su se stvorenja veselila novom poretku osim divova i boga podzemlja Crnoboga koji su željeli uništiti sav život na zemlji. U toj borbi za pravdu i pobjedu dobrog nad zlim sudjelovali su divovi i bogovi. Divovi su mrzili sve što je božansko, lijepo i dobro te su se bojali Peruna i njegovih strijela. Tako su divovi precijenili moć svoga roda i suprotstavili se bogovima za kojih su smatrali da su slabiji od njih i odlučili jednog dana pokrenuti rat. Popeli su se jedno drugom na ramena ne bi li uništili mjesec, sunce i nebesku svjetlost, međutim Perun ih je uspio oboriti svojim strijelama. Divovi su tada od ljutnje zapalili šume, div Vodan je pustio sve izvore voda i mora kako bi ugasio vatru, a s poplavom se uništio i rod divova. Ostali divovi su skamenjeni i pretvoreni u brda pa su tako nastale legende o divovima u hrvatskoj mitologiji, a to su Klek, Orjen i Snježnik. Dok je div Klek pokušavao pobjeći, Perun ga je pogodio svojom strijelom u desnu žilu, a narod je tu žilu prozvao rijekom Dobrom ili Đulom.

Zanimljivo je da stanovništvo, barem ono starije koje je imalo priliku baštiniti predaje s ognjišta usmenim načinom što se prenosilo s koljena na koljeno, vjeruje u divove i druga mitska bića kao da su to sasvim normalne pojave u svijetu i s tom spoznajom žive kao sustanovnici duhovnih bića.