1933. su nacisti donijeli “Zakon o nasljednim bolestima”. Stotine tisuća ljudi tada su podvrgnuti prisilnoj sterilizaciji. 1939. godine počela su i ubojstva osoba s invaliditetom.
Nacisti su u ljeto 1933. Njemačku imali pod kontrolom. Novi vlastodršci htjeli su formirati društvo prema vlastitim predodžbama. Jedan od ključnih koraka u tom smjeru bio je “Zakon o prevenciji genetski bolesnog potomstva”. Ubrzo je njemački Reichstag donio “Zakon o nasljednim bolestima”, točnije, 14. srpnja 1933. Ljude koji pate od određenih bolesti, nakon stupanja tog zakona na snagu, prisilno se steriliziralo.
Time se htjelo spriječiti nasljeđivanje takvih bolesti. Zagovornici eugenike, teorije o genetskom “poboljšanju” stanovništva pozdravili su ovaj zakon: razmnožavanju “manje vrijednih” ljudi tako se trebalo stati na kraj. Za žrtve prisilne sterilizacije ta je operacija značila život bez mogućnosti da dobiju djecu. Mnogi su zbog toga bili teško traumatizirani te su cijeli život patili. No nacisti su se nadali da će ostvariti svoj san o “vladajućoj rasi” u kojoj “bolesnima” i “slabima” nema mjesta.
Uspjeh eugenike
14. srpnja 1933. njemački je Reichstag donio “Zakon o nasljednim bolestima”
“Zakon o nasljednim bolestima” je propisivao tko kao “genetski bolestan” treba biti prisiljen na sterilizaciju. Na primjer, ljudi koji su bolovali od “urođene slaboumnosti”, epilepsije, šizofrenije, nasljedne sljepoće i gluhoće, kao i ljudi “s teškim nasljednim fizičkim deformacijama” te alkoholičari. Liječnica i povjesničarka Christiane Rothmaler istražuje dugu povijest prisilnih sterilizacija za vrijeme nacionalsocijalizma. Zna da se o znanosti eugenike raspravljalo još od 19. stoljeća.
“Ne može se reći: to su bili samo zli nacisti”, smatra Rothmaler. “Genetika se već tada smatrala ozbiljnom znanstvenom granom i njome se nisu bavili samo fanatični nacisti. Posebno su liječnici pozdravili činjenicu da je konačno uveden zakon na temelju kojega će biti moguće ostvariti drevni genetičarski san.” San o savršenom društvu bez “manje vrijednih elemenata”.
Eksperimenti nad ljudima
Kao rezultat novog zakona liječnici su sterilizirali tisuće ljudi s navodno “naslijednim bolestima”. Prije svega su “urođenu slaboumnost” tumačili u socijalnom smislu što je za posljedicu imalo da su se na udaru našli ljudi koji su smatrani autsajderima u društvu: takozvani “asocijalni”, kriminalci, prostitutke ili jednostavno ljudi koji nisu bili u stanju nositi se sa zahtjevima društva pa ih se zbog toga smatralo problematičnima.
“Oni su često bili ovisni o socijalnoj pomoći pa su službe iz tih podataka znale puno o njima”, ukazuje Christiane Rothmaler. Dublja saznanja o nasljednim bolestima u to vrijeme znanstvenici međutim nisu imali. “Stoga je iskonstruirana određena slika o tome koje su osobine nasljedne – na primjer boja kose. Kasnije se vjerovalo da je moguće definirati i nasljedne karakterne osobine”, kaže Christiane Rothmaler.
“Zakon o nasljednim bolestima”
Posvuda u Njemačkoj vlasti su poslale zakone o nasljednim bolestima općinskim sudovima, kako bi ovi mogli odlučivati o prisilnoj sterilizaciji. Predsjednik sudskog vijeća je bio pravnik, a u njemu su sjedila i po dva liječnika. Medicinska vještačenja trebala su potvrditi potrebu za sterilizacijom.
Christiane Rothmaler naglašava: “Sudovi su bili zasuti čitavom kišom prijava s kojima nisu jednostavno mogli izaći na kraj. Na početku su se trudili savjesno ih obrađivati, ali što je više vremena protjecalo – a pogotovo kako se približavao rat – ti procesi su postajali potpuna farsa.”
Kada bi sud donio odluku da se mora izvršiti prisilna sterilizacija, oni koji su njome bili pogođeni imali su samo tri mogućnosti: podvrći se operaciji, uložiti žalbu ili – nestati. Žalbe su rijetko kada bile uspješne, a bjegunce je tražila policija. Za većinu, dakle, bijega nije bilo.
Fotografija prikazuje brojne žrtve nacističke eutanazije. Ljudi stoje ispred autobusa kod bolnice za mentalna oboljenja i čekaju na prijevoz do mjesta gdje će biti ubijeni.
Prisilne sterilizacije provodile su se u bolnicama diljem Njemačke. Liječnici nisu prezali vršiti ih ni nad maloljetnicima: čak i djeca od 14 godina mogla su biti sterilizirana, a u iznimnim slučajevima i mlađa djeca.
Procjenjuje se da je do 400 tisuća ljudi samo na području koje su nacisti nazvali “Veliki Njemački Reich” do 1945. godine bilo podvrgnuto prisilnoj sterilizaciji. A nisu svi zahvati prošli bez problema. Zbog komplikacija je umrlo oko 6 tisuća ljudi.
“Ubojstvo iz milosti”
“Smrtno bolesnima može se udijeliti ubojstvo iz milosti”, naveo je Adolf Hitler u jednim od svojih pisama 1. rujna 1939., dana kada je rat započeo. Time je počela još okrutnija faza nacističke eugenike: ubijanje “manje vrijednih”. Eutanazija ili u prijevodu, dobra smrt, značila je ubojstvo psihički bolesnih osoba ili osoba s invaliditetom. “Žrtve eutanazije bile su okarakterizirane kao ‘suvišan teret’ za koji se više ništa ne može učiniti. Ono što ne možemo izliječiti, uništimo, mislili su liječnici koji su sudjelovali u nacističkom projektu”, objašnjava Christiane Rothmaler.
Liječnici i medicinsko osoblje i ovdje snose odgovornost za odabir i ubojstva bespomoćnih žrtava. 70 tisuća ljudi je do kolovoza 1941. ubijeno smrtonosnom injekcijom ili u plinskim komorama tijekom takozvane “Akcije T4″, koja je ime dobila po sjedištu organizacije za eutanaziju u berlinskoj ulici Tiergarten 4. Tada su u Katoličkoj crkvi počeli prosvjedi kako bi se ovakve smrti okončale. Unatoč svemu, do kraja rata djeca i odrasli i dalje su bili žrtve eutanazije koja se od tada tek nešto manje propagirala i provodila.
Prisilna sterilizacija i eutanazija
Je li, dakle, Zakon o nasljednim bolestima bio osnova za ubijanje ljudi s invaliditetom?
“Ne može se reći da je eutanazija bila radikalizirani korak prisilne sterilizacije”, misli Christiane Rothmaler. “Obje metode su, međutim, služile ideji da se treba riješiti takozvanog ‘socijalnog viška’”. Njemačka nije bila jedina zemlja koja je prisilom provodila sterilizaciju ljudi. I u Švedskoj i SAD-u vlasti su posezale za ovom prisilnom mjerom: samo u SAD-u je u posljednjem stoljeću sterilizirano oko 60 tisuća ljudi. No sustavna ubojstva bolesnih i nemoćnih ljudi provodila je samo nacistička Njemačka.
Žrtve Zakona o sprečavanju genetsko bolesnog potomstva ni desetljećima nakon 1945. nisu dobile priznanja niti odštete. Tek 1988. njemački je parlament priznao da su stotine tisuća provedenih prisilnih sterilizacija bile nacističko zlodjelo.
Od isključenja do suživota
“Važno je ne zaboraviti da su se u našoj povijesti događali ovakvi zločini. Prije svega ne smijemo zaboraviti koliko je malo vremena od tada prošlo”, kaže Sascha Decker iz organizacije Aktion Mensch koja se već gotovo 50 godina zalaže za osobe s invaliditetom. “Još se i danas ljude s invaliditetom često doživljava kao nekoga s navodnim deficitima. To želimo promijeniti.”
S obzirom na velik napredak na području genetike, danas liječnici znaju mnogo više o bolestima koje vrebaju u našim genima. Genetska savjetovanja i prenatalna dijagnostika budućim roditeljima prije rođenja djeteta pomažu da se informiraju o rizicima mnogih bolesti. “Kroz javni je diskurs stav da treba biti savršen i zdrav,ukorijenjen u svijest ljudi. To buduće roditelje stalno iznova dovodi u sukobe savjesti”, smatra Christiane Rothmaler.
Unatoč velikom napretku u integraciji osoba s invaliditetom u društvo, Sascha Decker misli da treba uzeti u obzir kako još uvijek ima nekoliko prepreka koje treba prevladati: “U nekim smo stvarima još uvijek na početku. Cilj nam je postići punu ravnopravnost.”
Eutanazija: ubojstvo ili milosrđe?
Njemačka vlada danas želi zakonski regulirati eutanaziju, prenosi DW. Već je počela burna rasprava o tome. Njemačka se sa svojim nacrtom zakona nalazi negdje u sredini između nekih ekstremnih rješenja drugih europskih država.
Mnogi građani su nezadovoljni načinom na koji je u Njemačkoj regulirana eutanazija, pokazalo je nedavno ispitivanje koje je proveo Institut za javno mnijenje Emnid. Također je utvrđeno da svaki drugi građanin želi da se profesionalnim tvrtkama dopusti djelovanje na tom području, odnosno da nude pomoć pri eutanaziji.
Kako olakšati muke neizlječivo bolesnima?
No, upravo to želi spriječiti njemačka vlada. Savezno Ministarstvo pravosuđa u jednom nacrtu Zakona o eutanaziji upozorava na moguće negativne posljedice ukoliko se tvrtkama dopusti da bolesnicima “nude brzu i učinkovitu mogućnost za samoubojstvo”. U praksi bi to moglo biti stavljanje na raspolaganje sredstva ili prostorije za samoubojstvo, a to se bi planiranim zakonom kažnjavalo novčanom ili čak zatvorskom kaznom.
Njemačka negdje u sredini
Planirani zakon našao se na meti kritika jer u slučaju pomoći pri eutanaziji ne predviđa kažnjavanje osoba bliskih pacijentu. To bi mogli biti rođaci ili prijatelji, ali i dugogodišnji obiteljski liječnik ili medicinske sestre koje prate bolesnika u posljednjoj fazi života. Hoće li se time ohrabriti liječnike na pomoć pri samoubojstvu? Skepticizam predstavnika liječnika, crkava i konzervativnih političara je velik, a oko zakona se ne mogu složiti ni stranke u vladajućoj koaliciji.
Ovaj nacrt zakona se ne odnosi na “aktivnu” eutanaziju, kod koje netko drugi ubije pacijenta na njegovu želju. To i dalje ostaje zabranjeno. Ono što je već sada u Njemačkoj dozvoljeno je da pacijent u skladu sa svojom pismeno izraženom željom dobije sredstvo za skraćivanje života ili da se ne poduzimaju mjere za održavanje na životu. U tim slučajevima se govori o indirektnoj, odnosno pasivnoj eutanaziji. Njemačka se sa svojim reguliranjem eutanazije nalazi negdje u sredini između nekih ekstremnih rješenja drugih europskih država.
“Ubojstvo iz milosti” legaliziraju i Nijemci
Okončati svoj život ili vegetirati tko zna koliko dugo priključen na medicinske aparate? Kada se nesreća dogodi, kasno je za donošenje samostalnih odluka.
Mnogi Nijemci, međutim, o tome razmišljaju već sada, a od sljedeće nedjelje moći će potpisati i zahtjev za eutanaziju. U svakodnevnoj borbi za goli opstanak, malo je onih koji se ozbiljno mogu pozabaviti razmišljanjem o životu, o njegovoj krhkosti, privremenosti i prolaznosti.
47-godišnja Birgit Ihlau odnedavno je počela razmišljati o svojoj smrti. U slučaju da završi u komi, ne želi, kaže, godinama vegetirati priključena na medicinske aparate. Karticu za doniranje organa već ima, a zakazala je i termin za savjetovanje s obiteljski liječnikom. Odlučila je da dragovoljno potpiše i zahtjev za eutanaziju.
Savjetnici prethodno moraju procijeniti ličnost
Doktor Dirk Müller objašnjava: “Savjetovanje počinje s procjenom ličnosti. To znači, promatramo cijeli život osobe, želimo o njoj što više doznati. Moramo saznati je li ta osoba razmislila o sebi, pa postavljamo pitanja tipa: Što za vas znači “biti ovisan”?”
Zahtjev za eutanaziju valjan je samo uz posebno ovjerenu punomoć o skrbništvu. Birgit Ihlau komentira “Veoma sam iznenađena činjenicom da moj muž bez mene ne može donositi odluke. Zato mu je potrebna punomoć o skrbništvu, koja mora biti u ove svrhe posebno ispunjena. Mislila sam da on jednostavno u svako doba može raspolagati s mojim potrebama.”
Eutanazija – “ubojstvo modernog doba”?
Pisani zahtjev za eutanaziju mora sadržavati i detaljne podatke o tome, u kojim situacijama i slučajevima može biti primijenjen. Zahtjev je samo onda od pomoći, kada je obitelji u odlučujućim situacijama poznato, gdje je dokument pohranjen, upozorava doktor Müller.
“Original zahtjeva klijenti najčešće odlažu kod kuće. Preporučujemo da se original kopira i podijeli. Jedan primjerak bi trebalo dobiti obiteljski liječnik, a drugi osoba koja je potpisala punomoć o skrbništvu. U ovom slučaju je važno da što više osoba zna gdje se nalazi original zahtjeva.”
Legaliziranju eutanazije još se uvijek protivi velik broj zemalja. Mnogi je nazivaju ubojstvom modernog doba. Nizozemska je prva europska zemlja koja je ozakonila primjenu eutanazije. Proces njezine dekriminalizacije formalno je počeo 1971. godine kada je jedna nizozemska doktorica injekcijom usmrtila svoju teško bolesnu majku. Eutanazija će od 1. rujna biti legalna i u Njemačkoj.
