Intervju koji do detalja secira korake koji jednu zemlju vode u dužničko ropstvo, te pojašnjava zašto je neophodno da se zemlja što prije izvuče iz kandži MMF-a, Svjetske banke i drugih vanjskih izvora financijske pomoći.
Na početku iscrpnog intervjua koji je poznati ekonomski analitičar dao za DEPO Portal, profesor Aleksa Milojević citira Johna Adamsa, predsjednika SAD-a od 1797. do 1801. godine, kao šlagvort na priču o ekonomskom porobljavanju “malih” od strane “velikih” i putu u tzv. dužničko ropstvo.
Stoga naš sugovornik u nastavku intervjua detaljnije pojašnjava kako se vrši kolonijalno porobljavanje zemalja koje su “osuđene” na tuđu pomoć:
Prvi put u ljudskoj povijesti zarobljavanje se vrši pomoću bezvrijednog novca. Prirast novca je devet puta veći od prirasta bogatstva i taj novac uglavnom odlazi u dugove i deficite. Svjetski prodavači novca, uglavnom MMF i Svjetska banka, da bi što više prodali novca, odnosno da bi na vlasti što duže zadržavali slabe, nesposobne vlade koje ne znaju proizvoditi nego se zaduživati, izmislili su potpuno neosnovane, neekonomske kriterije mjerenja stupnja zaduženosti.
Rekli su da zaduženost ide ovako: do 40% duga u bruto društvenom proizvodu – niska zaduženost, 40-80% srednja zaduženost, a preko 80% prezaduženost. Naravno da nema ni riječi o kvaliteti bruto društvenog proizvoda i njegovoj strukturi, obujmu izvoza, deficitima i slično.
Umjesto toga, što je, po Vama, stvarno mjerilo stupnja zaduženosti jedne države?
Umjesto ovog krajnje neekonomskog, ekonomsko mjerilo stupnja inozemne zaduženosti je u obimu pritjecanja deviza, odnosno izvoza. Iz izvoza je potrebno podmiriti i inozemni dug i platni deficit.
Kakvi su primjeri drugih zemalja u svijetu koje su se zaduživale i borile sa istim problemima?
Ekonomija je iskustvena znanost, a iskustvo govori da sve zemlje koje su u inozemni dug ušle s većim iznosom od trećine svog izvoza – da su zapale u trajni dug iz kojeg nisu mogle izaći. HRVATSKI JAVNI DUG ĆE DO KRAJA 2014. PREMAŠITI 85 POSTO BDP-a. Zadužili smo svako dijete za 265.000 kuna, a tek do prije par godina je dug po osobi bio 64.000 kuna! Kako to? Kako je Hrvatska uopće došla do 213 milijardi kuna javnog duga koji čini 64 posto BDP-a? Prije nego što rekapituliramo gomilanje duga, podsjetimo da je 60% posto BDP-a svojevrsna crvena linija: kada javni dug preskoči tu liniju, smatra se da država ulazi u dužničke probleme. U posljednjih pet kriznih godina povećan je javni dug u svim članicama EU, osim u Mađarskoj i Švedskoj. Podaci Eurostata govore da je ukupni javni dug zemalja EU povećan sa 74 posto na preko 85 posto BDP-a.
„Postoje samo dva načina da se pokori neka nacija.
Jedan je pomoću mača, a drugi pomoću duga.”
– John Adams –
I sve ovo pod posebnim uvjetima … Da zemlja ima vlastitu centralnu banku i vlastitu monetarnu politiku, kada ima mogućnost da upravljanjem deviznim tečajem upravlja svojim vanjskim dugom. Da postupno devalvacijom potiče izvoz, a ograničava uvoz i tako stječe devize za otplatu. Mi sve to nemamo, tako da je naš položaj znatno teži. Mi nemamo svoju centralnu banku koja ima monetarne nadležnosti. Visoko precijenjena valuta prijeti da se naš inozemni dug uveća i za dva puta koliko je približna precijenjenost valute.
U takvoj, pa skoro mat poziciji, kakva je uloga MMF-a i drugih izvora inozemnih kredita?
Potrebno je primjetiti da MMF u postupku zarobljavanja putem duga ima ulogu završnog udarca. Vrlo moćni narodi su pokleknuli pod tim udarcima. Krene se s humanitarnim pomoćima, savjetima, agencijama za investicije i malim kreditima dugog roka odgode i otplate. Vlast i narod se navikavaju živjeti bez rada. Na tuđem novcu. Kako potreba za stranim novcem raste, humanitarna pomoć se smanjuje, a uvećavaju se iznosi kredita, raznih kreditora.
A onda dolazi MMF sa svojim završnim udarcem. Daju se veliki iznosi kredita s vrlo dugim rokom odgode i vrlo kratkim rokom otplate. Visoke otplatne rate pritišću do nepodnošljivosti. To uglavnom ne preživi ni jedna zemlja. Neće ni naša, ako se ne zaustavimo u zaduživanju.
Pa neke su se, ipak spasile …
Spasile su se samo one zemlje koje su se zahvalile uslugama MMF-a i okrenule se vlastitim izvorima investicija – Koreja, Tajvan, Singapur i slično.
Međutim, BiH, Hrvatska i Srbija nisu usamljene u zaduživanju među zemljama regije; štoviše, njeni susjedi su daleko više zaduženi kod međunarodnih kreditnih institucija i također se nalaze na rubu dužničkog ropstva … Možete li napraviti usporedba zaduženja BiH i onih koje imaju njeni susjedi?
Bosna i Hercegovina je zadužena oko sedam milijardi KM, Srbija oko 60 milijardi KM, Hrvatska oko 100 milijardi KM, a Slovenija oko 120 milijardi KM. Sa ovog stanovišta mi još možemo dišemo. Mogli bismo se osloboditi duga i krenuti u razvoj.
Ovdje je značajno primijetiti i izvore zaduživanja. U povećani dug se ulazi onda kada se ulazi u Europsku uniju ili kada se u nju uđe. Prilikom ulaska u povećani dug se ulazi ispunjavajući onih 35 uvjeta. Zahtijevajući njihovo rješavanje (zaštita okoliša i slično) uglavnom se završi u potrebi novog zaduživanja da bi se problemi riješili.
I onda se završi kao Slovenija ili Grčka …?
Slovenija je imala moćnu ekonomiju s minimalnim vanjskim zaduženjem prije ulaska u EU. A onda, kada je ušla, naglo je upala u ogroman dug, a gospodarstvo joj je oslabilo.
Zanimljivo je da je u Grčkoj dug porastao za 60% posto upravo u vremenu kada su svi “skočili na noge” da joj pomognu, da riješe problem duga Grčke. Rješavanje problema dugova se završilo u povećanju duga. U Grčkoj je objavljena kriza onda kada je dug bio nešto veći od bruto domaćeg proizvoda. A onda su “spasioci” povećali dug za još 60% posto. Izlazi da je cilj ulaska u EU u povećanom zaduživanju.
Slažete li se s tvrdnjama poznatog američkog ekonimist Johna Perkinsa, koje je iznio u knjizi “Prikriveni ekonomski ubojica”, da krediti s Zapada “imaju veliku razornu moć, veću čak i od oružja, upravo za zemlje koje se postave kao potencijalna i poželjna žrtva koju treba odvesti u visoku zaduženost “?
Zarobljavanje putem duga se pokazalo najučinkovitijim i neprekidno se usavršava. Svoj najsavršeniji oblik je dobilo u globalizmu, gdje je gotovo cjelokupan teret zarobljavanja prenesen na domaću vlast. Samo je dovoljno upumpavati neograničenu količinu bezvrijednog novca (bezvrijednog u primanju, a vrlo vrijednog u vraćanju), njime hraniti i održavati slabe vlade na vlasti, a one su onda spremne zbog ostanka na vlasti u potpunosti uništiti vlastiti narod. I nemaju grižnje savjesti. Nemaju moralnog pritiska.
To nije slučaj s Johnom Perkinskom, nekadašnjim djelatnikom MMF-a. Kao zapaženi student Bostonskog sveučilišta brzo se našao u MMF-u, da bi nakon kratke obuke krenuo u misiju zarobljavanja putem duga. Svatko je morao izabrati određenu zemlju koja je po nečemu ekonomski zanimljiva – šume, voda, rude i slično. Kreće se u nerazvijena seoska područja. Oblači se skromno, kao seoski učitelj. Riječnik se spusti, pojednostaviti. Pruža se sitna humanitarna pomoć (popravka krova na školi, WC i slično). Postupno se nastoji približiti vlasti, posebno vladi. To je prvi korak.
Ako se u tome uspije, stvar se iz temelja mijenja. Oblače se najbolja odijela, odlazi “ekipa stručnjaka”, riječnik se diže na najvišu razinu do nerazumljivosti, na stolovima u vladi se šire karte, projekti, komplicirane formule i izračuni o izuzetnom napretku koji se očekuje. Ako se u tome uspije, to je kraj misije. To je Drugi korak.
U Trećem koraku nastupaju financijeri, banke, MMF. Uglavnom to završi u nemogućnosti vraćanja kredita i općem ekonomskom bankrotu. Ako vlada pruži otpor zaduživanju, kreću sljedeće ekipe zadužene za namještanje izbora i svrgavanje postojeće vlasti. Ako se iu tome ne uspije, pokrene se proces uvlačenja u kriminal, posebno drogu. Ako se i u tome ne uspije, kreću “šakali” koji vrše likvidaciju onih koji pružaju otpor.
Dok je John Perkins bio u misiji MMF-a, ubijeni su predsjednici Allende, Arbenz, Che, Roldes, Torilioni, Masadega. Nije više mogao izdržati. Osjećao je silan moralan pritisak. Dao je ostavku. Osjećao je silnu krivnju za stanje u kojem su se našle zemlje nakon njegove misije u njima. Na početku sasvim solidno ekonomsko i društveno stanje, a na kraju, poslije misije MMF-a, silnih dugova – jad, siromaštvo i beznađe.
Povukao se u sobu da piše “Ispovijesti ekonomskog ubojice”. Ni supruzi ni kćerki nije rekao što radi. Bio je siguran da će ga ubiti. Rukopis je poslao na objavljivanje diljem svijeta. Kada je knjiga izašla, nisu ga ubili. Vjerovatno je, kako sam kaže, da bi šteta bila veća od koristi. Svijet je već ugledao istinu o tolikim prevarama koje se kriju iza projekata o razvoju na osnovi dugova.
I kada sve to sumirati i pogledamo situaciju u kojoj se nalazi naša država, dolazimo do ključnog pitanja – je li uopće moguć gospodarski oporavak u zamljama bivše Jugoslavije?
Naše siromaštvo ne potječe iz oskudnosti prirodnih i radom stvorenih bogatstava. Naše siromaštvo potječe od nesposobne, pogrešne vlade koja neće ili ne zna da ta silna posebno prirodna bogatstva spoji s čestitim, vrijednim i sposobnim ljudima, da ih zaposli i da iz toga ostvari silna materijalna bogatstva.
Siromaštvo potječe od pogrešnog gospodarskog i političkog sustava, prije svega od pogrešnog vlasništva. Ako bi se putem reprivatizacije došlo do masovnog dioničkog vlasništva građana i radnika, prirodna bogatstva, umjesto koncesije, prešla u državne ruke, stvorilo miješano vlasništvo, odnosno u nadzornim odborima u podjednakom broju sudjelovali radnici i vlasnici, te ako bi država bila najveći pojedinačni investitor ( investicijski fondovi) – razvoj bi buknuo.
Sve to zvuči obećavajuće, ali koji je prvi i konkretan korak na putu ka izlazu iz dužničkog ropstva?
Potrebno je zahvaliti se uslugama MMF-a i zaustaviti inozemna investiranja. Kada su nešto slično učinili “Južnoazijski tigrovi”, za dvadeset godina povećali su svoj bruto društveni proizvod za četiri puta. Približno takav razvoj imali smo i mi u prethodnoj Jugoslaviji. U vremenu od 37 godina (1952-1989) društveni proizvod je uvećan za blizu sedam puta (7X). U vremenu od 1952. do 1972. godine razvoj je bio brži od sadašnjih “južnoazijskih tigrova”. A za ovih dvadeset poratnih godina mi idemo silaznom linijom. Sada smo siromašniji nego neposredno poslije rata. Naravno, kada bi se izvršio realan obračun bruto društvenog proizvoda.
Dakle, mogućnosti za razvoj su izuzetne. Samo je potrebno ukloniti sustavna ograničenja. Da bi se izašlo iz krize, potrebno je promijeniti gospodarski i politički sustav.
Na kraju, ekonomisti i političari pričaju godinama o oporavku i boljoj ekonomskoj slici, ali se ništa ne događa, i sve je gore i gore. Izlaz leži u ovome: Promjena razmišljanja građana kao pojedinca! Građanin mora početi štediti na osobnoj razini. Time bi se svijest prenijela na zajednicu u globalu. Kapitalizam živi na potrošnji i rasipništvu, koje vodi ka uništenju društva, ekonomije i čovjeka.
depo
